Rodni utjecaj pandemije KOVID-19

Vrijeme izolacije zbog pandemije COVID-19 nesumnjivo je ukazivalo na brojne socijalne, ekonomske i političke nepravde. Te nepravde postojale su i prije, usprkos odbacivanju i neznanju državnih struktura, a pandemija je samo djelovala kao poticaj da te nepravde postanu dio javnog diskursa. Nije iznenađujuće vidjeti kako određene grupe mnogo više pate zbog takve krize. Djevojke i žene, romske manjinske zajednice, zajednice Aškalije i Egipćana, LGBTKI zajednica, pojedinci i obitelji sa malim primanjima našli su se u beznadnoj situaciji s povećanim rizikom od infekcije, fizičkog, emocionalnog i seksualnog nasilja.

Uz pomoć organizacije Demokracije za razvoj, IIHR KS održao je virtualnu raspravu sa aktivistima iz većine zemalja zapadnoga Balkana kako bi raspravljao o trenutnoj situaciji na spolno zasnovanom nasilju, hitnim paketima koje su odobrile relevantne vlade i civilno društvo i aktivisti. Feminističke feminističke grupe i organizacije civilnog društva bile su prve grupe koje su reagirale na ne uključivanje žena u hitne i rehabilitacijske pakete i neuspjeh u rješavanju ženskih potreba općenito te problematizirale prividnu činjenicu da se žene suočavaju s nivoima izolacije. pojačano fizičko, emocionalno i seksualno nasilje.

Da li je dom sigurno mjesto za sve?

U patrijarhalnom društvu dom je povezan u fizičkom i mentalnom prostoru koji je odvojen od onoga što se događa izvan njega, a pravila se u velikoj mjeri temelje na spolnim normama. Što se događa kod kuće ostaje kod kuće. Rad koji se obavlja kod kuće smatra se prirodnim i nema nikakve veze s gospodarskim, socijalnim ili političkim sistemom u cjelini i ne uživa vrijednost u neoliberalnim politikama. Stoga se nasilje nad djevojčicama i ženama dosljedno smatra privatnom stvari u obitelji i nije zauzelo svoje dostojno mjesto u javnom diskursu, niti je dobilo odgovarajuće liječenje i odgovor relevantnih institucija.

Izolacija, koja je trajala više od tri mjeseca u većini zemalja Zapadnog Balkana, obilježila je zabrinjavajuće brojke u spolno zasnovanom nasilju, iako feminističke aktivistkinje imaju tendenciju da ta statistika nije pravo stanje stvari. Ženama i pripadnicima LGBTKI zajednice uskraćena je ekstremna razina mogućnosti prijavljivanja slučajeva nasilja, pružanja pomoći u stvarnom vremenu i pristupa skloništima, javnim zdravstvenim službama i dr.

Kuća se nije pokazala sigurno mjesto i raj mentalnoga i fizičkoga mira koji je trebao biti, a pandemija je razjasnila opasnost koja dolazi od dugotrajnog ugnjetavanja žena unutar kuće u drugim javnim sferama. Mnoge djevojke i žene suočene sa otpuštanjem, izolacijom u fizičkom prostoru s postojećim ili potencijalnim nasilnicima suočene su s činjenicom da ne mogu lako nazvati policiju ili potražiti utočište daleko od kuće. Odgovor i neposredna rješenja pratili su pritisak civilnog društva i feminističkih aktivista koji su se zalagali za stvaranje sigurnih telefonskih linija za žrtve rodno zasnovanog nasilja i druge ad hoc politike. Prema aktivistima iz različitih zemalja, isti scenarij dogodio se u gotovo svim zemljama.

Pandemija za žene u gospodarskom pogledu:

U gospodarkom smislu, žene su nesrazmjerno pogođene takvim krizama. S obzirom da visoki postotak žena širom svijeta radi honorarno ili su dio neformalne ekonomije, prva su grupa koja je napustila posao, lišena primanja, a gospodarska rehabilitacija je mnogo teža i duža nego za muškarce.
Na produktivnu i reproduktivnu ulogu žena u formalnoj i neformalnom gospodarstvu duboko uticu ekonomske, socijalne i političke krize.

Prema Sophie Herman, neplaćena ekonomija reproduktivne skrbi, za koju se smatra da je prirodno ženska, djeluje kao “amortizer” u situacijama takvih kriza. Žene su koje u kriznim situacijama nose teret brige o djeci i starijim osobama, nastavljaju s još intenzivnijim poslovima u domaćinstvu (čišćenje, kuhanje itd.) i lakše napuštaju formalnu i neformalnu ekonomiju (otpuštaju se s posla). Prema podacima Međunarodne organizacije rada (ILO), žene širom svijeta provode 16,4 milijarde sati radeći na kućnim poslovima i neplaćenim njegama. Tijekom razgovora s feminističkim aktivistkinjama Zapadnog Balkana, rečeno je da je ovaj mentalitet i okvir društvenog funkcioniranja potpuno isti i vrijedi u svim zemljama regije.

Istraživanja pokazuju da je, kada se epidemija ebole dogodila u zapadnoj Africi, značajan dio žena također pretrpio psihološku traumu zbog činjenice da su primarno odgovorne za bolest i strahuju da bi virus mogao prenijeti na njihovu djecu.

S druge strane, žene čine oko 70% zdravstvenih radnika u svijetu, što nije izuzetak za Kosovo i ostale susjedne zemlje. Također, sve osnovne usluge koje su bile aktivne u razdoblju izolacije, poput tržišta hrane i ljekarni, sastoje se od znatno većeg postotka žena kao radne snage. Osim direktnog rizika od zaraze virusom COVID-19 i dugog radnog vremena, zatvaranje škola i vrtića stavilo je ove žene u nepovoljnost koje su morale pronaći alternative, uključujući brigu o djeci i prijevoz od kuće do posla.

Razgovori sa feminističkim aktivistkinjama u regiji izvukli su brojne zaključke i produbili saznanja o sistematskom ugnjetavanjeu žena, bilo u privatnom ili javnom domenu. Međutim, organizacije civilnog društva i feministički pokreti u regiji i širom svijeta, za vrijeme i nakon izolacije, praktički su nastavili svoj rad i akcije, pokrećući na taj način javne rasprave o položaju žene i njihovoj ulozi. Panelisti su više puta naglasili da takav hitan povratak nejednakosti „statusa kvota“ koji karakterizira naša društva ne treba dopustiti, ali moramo inzistirati na strukturalnom prijelazu u ekonomiju koja cijeni dom i brigu i omogućuje bolji život svima kroz socijalne politike. Pandemija se može shvatiti kao poziv da se probudimo iz stanja neutralnosti i odbacimo diskriminatorne politike koje potkopavaju iskustva određenih grupa i suzbijaju ih.
Naglašena je i važnost prekograničnog feminističkog pokreta i potreba za suradnjom i povezivanjem feminističkih pokreta u regiji. Kombinacijom teorije i prakse možemo postići priznanje iskustva žena i njihovih drugih identiteta i garantirati jednak socijalni, ekonomski i politički status. Feministički pokreti s jedne strane i civilno društvo s druge strane mogu potaknuti radikalne promjene na socijalnom i državnom nivou.

Ovaj je članak napisao IIHR KS u sklopu inicijative “Akcija zajednice za promicanje roditeljskog dopusta” u okviru projekta “Socijalni dijalog za socijalnu pravdu” koji provodi Demokracija za razvoj, financira ga Međunarodni centar Olof Palme, a podržava švedska vlada.