„Albania is Serbia“, „Kosovo is Serbia“, „Never forgive, Never forget“, „No respect“, „Ne znam kako čovek može da izda sopstvenu krv“ – samo su neki od komentara koji se mogu videti u video-snimcima u kojima dolazi do interakcije između mladih Albanaca i Srba na društvenim mrežama.
Iako je prošlo 26 godina od završetka poslednjeg rata na Kosovu, mladi se i dalje suočavaju sa političkim, nacionalističkim i društvenim narativima koji su i dalje prisutni u javnom prostoru.
Stručnjaci za društvene mreže smatraju da je govor mržnje na društvenim mrežama podjednako zabrinjavajući, kao i nedostatak medijske pismenosti.
To objašnjava stručnjakinja za društvene mreže Kaltrina Jašari, koja smatra da su važni faktori u ovom govoru i nedostatak medijske i interkulturalne edukacije.
„Mnogi mladi nisu osposobljeni da prepoznaju propagandu, huškački govor, stereotipe ili emocionalnu manipulaciju u onlajn sadržajima. U nedostatku kritičkog mišljenja, oni često reprodukuju narative koje vide u porodici, medijima, politici ili na društvenim mrežama. Takođe, aktuelne političke tenzije često ponovo otvaraju i jačaju stare podele. Svaki put kada dođe do političkih dešavanja ili incidenata na terenu, to se veoma brzo odražava na društvenim mrežama, gde uvredljivi, nacionalistički i isključujući komentari postaju još vidljiviji“, rekla je Jašari.
Ona dalje navodi da posebno TikTok doprinosi širenju govora mržnje zbog formata kratkih video-snimaka.
„Društvene mreže, posebno TikTok, imaju veliki uticaj jer čine sadržaj brzim, emotivnim i lako deljivim. TikTok funkcioniše kroz kratke video-snimke, viralne audio-zapise, trendove i trenutne reakcije. To ga čini moćnom platformom za komunikaciju, ali i rizičnom kada sadržaj ima huškački, uvredljiv ili diskriminatoran karakter. Posebnost TikToka je što se sadržaj ne deli samo pratiocima, već može vrlo brzo da dođe do široke publike putem stranice ‘For You’. To znači da čak i video nepoznatog korisnika može postati viralan za nekoliko sati ako izazove jake emocionalne reakcije. Nažalost, sadržaji koji izazivaju bes, strah, nacionalistički ponos ili konflikt često dobijaju više komentara, deljenja i reakcija“, rekla je ona.
Za Lanu Ćirić, studentkinju iz Srbije, mnogi negativni komentari dolaze od veoma mladih korisnika.
„Mislim da mladi i dalje koriste govor mržnje na internetu zato što odrastaju okruženi nerešenim istorijskim narativima, nacionalizmom i stereotipima koji se prenose kroz porodicu, medije ili politiku. Čak i ako nisu lično doživeli ratove, oni nasleđuju emocije i predrasude vezane za njih. Društvene mreže takođe olakšavaju izražavanje agresivnih stavova, jer se ljudi osećaju anonimno i udaljeno od stvarnih posledica svojih reči. U nekim slučajevima, govor mržnje postaje način za privlačenje pažnje, lajkova ili odobravanja u njihovim onlajn zajednicama“, rekla je ona.
Govoreći o suzbijanju govora mržnje, Ćirić smatra da je potrebno više edukacije o medijima i kritičkom mišljenju.
„Promene moraju da se dešavaju na više nivoa istovremeno. Mladi treba da dobiju više obrazovanja o medijskoj pismenosti, empatiji i kritičkom mišljenju, posebno u vezi sa istorijom regiona. Platforme bi trebalo ozbiljnije da se bave govorom mržnje i da unaprede moderaciju, ali i da podstiču pozitivne i konstruktivne interakcije.
Na društvenom nivou, politički lideri i javne ličnosti imaju odgovornost da izbegavaju huškačku retoriku, jer mladi često preuzimaju ono što vide u javnom diskursu. Više prilika za direktnu komunikaciju i saradnju među mladima iz različitih zajednica takođe može pomoći u smanjenju predrasuda i u humanizaciji „druge strane““, rekla je ona.
Dvadesetdvogodišnji Feim Katana smatra da bi organizacije koje promovišu kulturnu toleranciju trebalo više da rade na međukulturnim aktivnostima.
„Mislim da treba da postoje klubovi i organizacije koje ne promovišu govor mržnje među narodima. Organizacije koje promovišu kulturnu toleranciju svakog naroda i koje se bave međukulturnim aktivnostima, kao što su posete, razmene studenata i slično“, rekao je on.
On dodaje da ima i prijatelje iz Srbije i da, uprkos različitim mišljenjima, prijateljstvo može da postoji.
„Lično imam prijatelje Srbe i, iako imamo različita mišljenja, pokazujemo da prijateljstvo može da postoji i kada postoje različiti stavovi, ali bez govora mržnje. Čak se ponekad i šalimo na račun oba naroda, ali u prijateljskom duhu. Oni koji promovišu neprijateljstvo, posebno među mladima, po mom mišljenju uglavnom nisu imali direktan kontakt jedni s drugima i ne poznaju se pre nego što govore jedni o drugima. Starije generacije nisu toliko negativne, a kamoli mladi. Mislim da to ima veze i sa nacionalnim ponosom, koji se ponekad doživljava kao superiornost i može dovesti do ksenofobije (straha od stranih naroda, uz potcenjivanje i diskriminaciju drugih naroda i kultura)“, rekao je on.
Prema rečima stručnjakinje za društvene mreže, nedostatak efikasne moderacije posebno je problematičan za jezike koji su manje zastupljeni u globalnim sistemima platformi, kao što su albanski i srpski.
„Automatski sistemi često ne prepoznaju uvredljive izraze, lokalne termine, ironiju, istorijski kontekst ili nacionalističke reference. Zbog toga veliki deo štetnog sadržaja ostaje neprepoznat ili se ne uklanja na vreme. U slučaju albanskog i srpskog jezika, izazov je još veći jer se govor mržnje često izražava kroz kodove, simbole, skraćenice, pesme, zastave, istorijske datume ili reference koje zahtevaju poznavanje lokalnog konteksta. Globalni algoritam možda ne razume da se određena fraza, pesma ili simbol koriste za provociranje ili dehumanizaciju druge grupe“, kaže Jašari.
Poslednji rat 1998–1999. godine, koji je doveo do oslobađanja Kosova od Srbije, ostaje ključni istorijski uzrok tenzija koje se prenose i na nove generacije, koje i dalje ostaju zarobljene u istorijskim narativima između dve zemlje.