U kolektivnom sećanju na događaje iz marta 1998. godine u Prekazu, često se pominju otpor i žrtva porodice Jashari. Međutim, među tim teškim danima postoje i priče koje su ostale u senci. Dana 5. marta 1998. godine, srpske snage su opkolile područje Prekaza, pokrenuvši široku vojnu ofanzivu. Meta ove ofanzive bilo je selo Prekaz, tačnije porodica Šabana Jasharija, jer su njegovi sinovi, Hamza i Ademi, osnovali i predvodili prve ćelije OVK u tom području.
Ipak, nasilje koje je došlo od strane srpskog agresora nije pravilo razliku. Kao posledica srpskih ofanziva tokom 1998. godine, među žrtvama su bili i članovi porodice Gashi. Tada su srpske snage ubile 59 osoba u Prekazu, tri u Polacu, dve u Llaushi, dve u Turićecu, jednu u Buroji i jednu u Tushilju — ukupno 68 osoba, od kojih su 40 bili nenaoružani civili. Među civilima, 26 su bile žene i 14 muškarci; 18 su bili maloletni, dok je pet bilo starije od 65 godina; 37 su bili Albanci i tri Aškalije.
Prvi koji su ubijeni u ovoj ofanzivi, 5. marta 1998. godine, bili su Fatime Gashi, 50-godišnjakinja iz aškalijske zajednice, zajedno sa svojom decom, Gazmendom (16) i Makfiretom (13). Oni su ubijeni u ranim satima ofanzive. Međutim, uprkos činjenici da je ovo bila tragedija koja je pogodila sve bez razlike, sve žrtve nisu dobile jednaku pažnju u javnom sećanju.
Priča o porodici Gashi ostaje jedna od onih koje se retko prepričavaju. Tiho sećanje na nevine civile koji su izgubili živote u istoj tragediji. I danas, skoro četvrt veka kasnije, njihova imena se ređe pominju, iako su njihova žrtva i stradanje deo iste istorije. U nekim slučajevima, ova tišina je povezana i sa stereotipima koji su stvarani tokom godina, uključujući i etničku pripadnost, ostavljajući u senci priče koje bi trebalo da budu deo kolektivnog sećanja.
Zato je važno naglasiti da današnje generacije često nemaju potpunu informaciju o ovim događajima, upravo zbog nedostatka ovakvih svedočenja. U stvarnosti, različiti svedoci potvrđuju da ne samo u Prekazu, već širom Kosova, posebno na području Dukađina, egipatske, aškalijske i druge zajednice su imale svoje šehide, mučenike i civilne žrtve poslednjeg rata. Bilo je i pripadnika ovih zajednica koji su bili deo Oslobodilačke vojske Kosova, kako svedoče i komandanti različitih brigada. Ipak, njihov doprinos ostaje malo poznat i retko se sveobuhvatno obrađuje, bilo od strane pojedinaca, grupa ili medija.
Zato, vraćajući se ovoj priči, postaje jasno da je značaj suživota i zajedničkog doprinosa ključan za izgradnju pravednog i inkluzivnog sećanja. Ova priča pokazuje da nasilje tog vremena nije pravilo razlike i da sećanje ne sme biti delimično. Jer tog dana niko nije bio podeljen po pripadnosti. Nasilje nije biralo. Metci nisu pitali. Danas, skoro četvrt veka kasnije, imena Fatime, Gazmenda i Makfirete se ređe pominju. Ali njihova priča je jednako deo tog dana. Priča koja ne traži više… isto kao i druge priče… samo da ne budu zaboravljene. Jer sećanje ne sme biti delimično, jer gubi smisao ako nije potpuno… a potpunost se postiže samo kada su svi uključeni deo priče… Vreme je da naše institucije sećanja uvrste imena Fatime, Gazmenda i Makfirete na spomen-ploče i u udžbenike istorije…